Burned alive

Zatvorim oči i ti si tu. Tako blizu. Imamo krila. I vjetar mašte nas nosi. Imamo snagu. Vezani ljubavlju. Tvoje lijepo lice sjaji srebrnim sjajem. Nasmiješ mi se nježno. Uzmeš moju ruku i odvedeš me u skriveni vrt. Vrt gdje raste divovsko cvijeće pod kojim spava Palčica, i male ružice što obavijaju Trnoružičin krevetić od snova. Vrt kojim se šeće Pepeljuga u svojim staklenim cipelicama i srebrnom haljinom. Vrt natkriven tisućljetnom šumom, pun vilinskih kuma koje Zvončica vodi za sobom. Vrt u kojem raste mašta i ostvaruju se snovi...nasmiješim ti se. Pogledaš me nježno...zagrliš me. U tvom sam zagrljaju jedino sigurna. Jedino u tvom zagrljaju ja mogu spavati snom bez snova...osjećam mirisan vjetar što plete uvojke moje kose i što se šulja kroz tvoja krila. Osjećam toplinu tvojih ruku na svojim leđima. Tu u ovom vrtu, pored jezera što sjaji kao Zmajevo oko u suzi, pored jezera iz kojeg odlazi Labuđa princeza, rađa se nova bajka. Bajka bez straha, bajka bez zla i bez ograničenja. Bajka bez patnje, mržnje i boli. Bajka o nama, i samo nama što sanjamo isti san. Poljubiš me nježno...a ja zatvaram oči otvarajući svoje srce. I ono sad leži na tvojim rukama. Malo stakleno, lomljivo srce što pokušava zasjati najčistijom bjelinom. U njemu se vidi odraz tvog zelenog oka. Oka koje je odavno zaboravilo kako da plače, oka tako lijepog što čuva svoj pogled tajanstveni. Iz njih sada, iz tih zelenih očiju koje plakati ne znaju teku potoci ljubavi. Tako mirisne, sigurne, crvene, utješne ljubavi. Obuzima te san, i tvoje tijelo umorno od leta klonulo pada, a ja svojim tankim bijelim rukama podizem umornog anđela i stavljam ga u svoje naručje. Spavaš anđele tako milo i lijepo, i zauvijek te čuvam u svom zagrljaju stvarajući štit svoje želje i snage oko nas. Da nas nitko nikada ne razdvoji i da tebe nitko nikada ne probudi...stavljam svoje bijelo lice uz tvoje, i svoje male usnice na tvoje toplo čelo zatvarajući oči. U zagrljaju svoje Snjeguljice...
A zatim otvorim oči...i vratim se u žurbu sadašnjosti i vremena što bježi pored nas...

Ptice s juga vraćaju se tiho.
Lete visoko,
Krilima dodirujući mjesec.
Mjesec što spava
Iznad crvenog sutona.
Tekućina krvava
Oblijeva raj.
Crveni suton udišem.
Sjaj zelenog oka
Opija moje oči.
I crveni suton podsjeća.
Nasmješene, meke usne.
Vino što njima teče,
Crveni suton ljubi.
Toplo je nebo
I sunce uspavano zašlo.
Dah topao, na mojim obrazima.
Samo crveni suton
Ostao tiho.

Tako gadljiva, odurna i umišljena, nosom parajući oblake, a očima gledajući lice Boga. Barem je tako mislila. Ah, ma nije bila ništa posebno lijepa..niti bi svijet zabljesnuo od njenog presvijetlog lica. Nije, ne, ali se osjećala tako lijepom. Osjećala je da bi njena ljepota mogla promijeniti svijet. Barem je tako mislila. Kako li je glupa i naivna bila. Praveći se da mari zabadala svoj veliki nos u tuđe stvari. Glumeći da uistinu želi pomoći. Ah bila je prvoklasna glumica. Samo, ne znam kako se osjećala bez one maske koju bi nosila hodajući pozornicom svijeta. Isprazno, vjerojatno. Sanjala je neke svoje snove nadajući se da će drugi primjetiti. Da će primjetiti koliko joj nisu bili dostojni. Usitinu, mislila je da trebaju biti zahvalni i ponosni ako im se obrati. Koja glupača. Vječno se smijala, pa i onda kada je u sebi vrištala i plakala. Bila je tako gluha i otupjela. Vidjeti njene suze bilo je isto kao gledati smrt u oči. Nemoguće da kažeš ta si ti upravo onaj, koji je smrti izmakao. Nemoguće da kažeš da se upravo pred tvojim nečasnim licem slomila. Taj odurni, gadljivi smješak. Tako bezličan i umjetan. Bila je zvijezda tuđih snova...i bila je toga svjesna. Često bi upravo na račun snova iskorištavala ljude. Bila je upravo gadljiva. Kada bih ju samo mogla pljusnuti da se prizemlji to prokletničko lice...dovoljno jako da postanem nova osoba. Ili zauvijek nestanem...

08.04.08
Kišne kapi na mome licu.
To nisu suze jer plakati ne mogu
Željezne oči.
Vjetar suši moje srce.
Ono plače za lanjskim leptirom.
A san da će se vratiti i ovog proljeća
Ostaje samo san.
Pod svjetlom ovog bezimenog grada
Ulice zna moje tijelo.
Besvjesna, razapnutih jarbola plovim.
Da u tišinu stanem, da se odmorim
Da ne razmišljam.
Rob sam svojih misli.
Gospodar mog si srca.
Kazni me barem da osjećam
Budi blizu, molim te.
Jer doći će dan kad zazvonit moja će zvona.
More me guta tiho, u tami.
More što kori moje griješne ruke.
Toplina me oblijeva
A možda je to zadnje
Što ću ikada osjetiti.

Ipak, kuglica sladoleda još je pet kuna...